Brojna istraživanja i iskustva iz kliničke prakse pokazuju da 30 do 50 posto onkoloških bolesnika uz malignu bolest pati od psihijatrijsko psiholoških poremećaja koji zahtijevaju pravovremenu dijagnostiku i terapiju. Liječnici koji pružaju takvu pomoć onkološkim pacijentima su psihoonkolozi koji rade u psihoonkološkim ambulantama pri onkološkim klinikama. Jedan od njih je prof.dr.sc. Boran Uglešić, primarijus na Klinici za psihijatriju, profesor na splitskom Medicinskom fakultetu. Prof Uglešić je pročelnik Zavoda za biologijsku psihijatriju i intenzivnu skrb KBC-a Split. Usko područje su mu bolesti shizofrenog spektra, bipolarnog afektivnog i depresivnog poremećaja.
Onkološka ambulanta
Na Klinici za onkologiju i radioterapiju KBC- a Split pružate psihološku pomoć onkološkim bolesnicima. Kako je sve krenulo i kakva su vam iskustva?
Posljednjih 15 godina pratimo svjetske trendove i pokušavamo biti u koraku s njima. Definitivno se zna da je psihološka pomoć ili podrška bilo koje tjelesne bolesti nešto što bi trebalo biti obavezno. Znamo da su onkološki bolesnici pacijenti s najvećim stupnjem depresije, anksioznosti i straha. I sa svim psihopatološkim elementima koji prate bilo koju bolest. Prije 15 godina sam odlučio pokrenuti inicijativu otvaranja onkološke ambulante koja bi davala podršku onkološkim bolesnicima, njihovim obiteljima i svim djelatnicima Klinike koji rade jedan težak i traumatičan posao u kojem se svakodnevno suočavaju sa smrću i gubitkom svojih pacijenata.
Kako su to prihvatili pacijenti i koliko često vam se javljaju?
Mi tu imamo jedan otpor koji zapravo ide iz logičnih razmišljanja ljudi koji ne dolaze tako često jer smatraju da ako čovjek ima malignu bolest da je očekivano da je tjeskoban, zabrinut, u strahu, da ne spava, ne jede. Ima životnu situaciju, zapravo konfrontacije sa smrti, s lošim ishodom. Nažalost se smatra da čovjek treba biti depresivan, da ima sve tjelesne simptome, a mi smo tu da pomognemo tim ljudima da lakše hodaju kroz sve to.
Sagledati bolesnika
Mislite li da onkološki pacijenti imaju informaciju da postoji psihološka pomoć na Klinici za onkologiju i radioterapiju?
Nadam se i uvjeren sam da ta informacija dolazi do njih. Liječnici, medicinske sestre i ostalo osoblje na Klinici rade jedan težak, herojski posao. Znaju da postoji takva ambulanta. Je li nastaje neka jeka, šum u komunikaciji između pacijenata i dolaska na sami pregled. Vjerojatno se tu događa jedan problem, ali informacija do onkoloških bolesnika sigurno dolazi.
Kad vam se javi onkološki pacijent na koji način mu pružate psihološku podršku?
Posao psihijatra u tim situacijama je vrlo jednostavan. Naš je zadatak sagledati bolesnika, vidjeti na kojoj je lokaciji karcinom. To ovisi puno o prognozi i o cijelom psihičkom spektru bolesti koji će pratiti određeno sijelo maligne bolesti. Objasnimo mu u principu što se događa, zašto ima osjećaj nesigurnosti i nepredvidivosti. Nemojmo zaboraviti da je predvidivost i sigurnost osnovni ljudski osjećaj. Ako ga itko može narušiti to je jedna takva bolest koja ima upitan ishod. Tada se događa osjećaj nesigurnosti. Zašto će od danas pa ubuduće stalno živjeti u jednom začaranom krugu. U jednom kružnom toku života stalnih iščekivanja nalaza, stalnog iščekivanja pogoršanja bolesti. Zašto se javlja tjeskoba, zašto nemir, strah, zabrinutost, nemoć i svi elementi psihopatološkog spektra anksio-depresivnih poremećaja.
Anksioznost nije patološka
I danas, naravno trebamo objasniti bolesniku da anksioznost nije patološka. Da je to jedna prihvatljiva stvar i da je normalno da čovjek bude tjeskoban jer smo takvi i rođeni te da vanjski faktori provociraju anksioznost. Anksioznost im je u toj situaciji, koliko god bila opterećujuća, partner u nekim situacijama. Osim nje tjeskoba, strah, napetost i zabrinutost itekako mogu i povoljno djelovati kod nekih bolesnika na ishod liječenja. Stavljaju pacijenta u situaciju da bude odgovorniji, da sluša upute liječnika, odrekne se loših navika. Dakle, sama anksioznost koja se pojavljuje ne treba biti patološka već prirodno i normalno stanje.
U kojem trenutku počinje vaša intervencija?
Naša je stvar da interveniramo kod bolesnika kojima ta anksioznost ili strah utječu na njihovo funkcioniranje. Znamo da pojedinac funkcionira socijalno, radno i emotivno. Ako takva situacija dovodi da on ne može spavati, da je izgubio apetit, ima smetnje pažnje i koncentracije, seksualnu disfunkcionalnost, učestalije proljeve, nemire u prsištima, napadaje panike ili znojenja i ako ga takva simptomatologija čini disfunkcionalnim onda je moment da mi psihijatri interveniramo.
Nema dva ista slučaja
Kada vam se javljaju onkološki pacijenti za pomoć tko je brojniji, žene ili muškarci?
Ja bih rekao da se više javljaju žene. Ne zato što su one slabije ili osjetljivije već zato što su svjesnije i prihvatljivije da im je u datom momentu potrebna psihološka pomoć.
Koliko se dugo onkološkim pacijentima daje psihološka potpora?
Liječenje je individualno. Ono ovisi o samoj prognozi liječenja, o članovima obitelji, o bolesnikovoj mogućnosti adaptiranja u normalno društvo, povratku na radno mjesto, o okupacionoj terapiji. Puno faktora utječe na dužinu liječenja, pristup bolesniku. Imamo bolesnika koji dođu samo po savjet kako se nositi sa situacijom, kako prihvatiti sve to jer im je teško. A ima i ljudi koji zahtijevaju da im se da farmakoterapija. Mi u principu kažemo da liječenje ne bi trebalo trajati manje od godinu dana što je potrebno da čovjek uđe u neke cikluse, kemo i radioterapije, prihvaćanja novih situacija u životu. Od ispadanja kose do suočavanja sa bolešću i nuspojavama liječenja, promjenom vanjskog izgleda.
Često vidimo negaciju bolesti, idealizacije bolesti, ljude koji previše uđu u samu bolest pa čitaju dostupnu literaturu koja je vrlo kontaminirajuća.
Te im informacije stvaraju nemir, produljivanje patologije. Naravno, liječenje i dužina je individualna i zapravo nemamo dva ista bolesnika ispred sebe.
Okupaciona terapija
Što bi preporučili onkološkim pacijentima koji guglaju svoju bolest te može li rad tijekom liječenja odagnati loše misli?
Nemojmo zaboraviti da je sva terapija dobra, ali ona terapija koja je sigurno najbolja je okupaciona, radna terapija tako da nam svu pažnju preusmjeri na druge, nove obrasce ponašanja da nismo cijeli dan fokusirani na gledanje samog sebe u ogledalo, na ispitivanje poluinformacija. Naravno da u ovom vremenu više ne možemo zaustaviti Google, internet, ali ni dotok informacija. Moj je savjet ljudima uvijek da vode računa odakle dolaze informacije. Da znaju da je ta informacija od provjerenog izvora, da svaku informaciju uzmu s dozom rezerve te da je ne procesuiraju onako kako oni žele procesuirati. Bez dobre okupacione terapije smo svjesni da nema ni dobrog izlječenja. Ako će čovjek u svojoj bolesti biti začahuren i ne vidjeti dalje od svoje bolesti nažalost prognoza s psihijatrijskog aspekta neće biti dobra.
Otkrijte nam zanimljiv slučaj iz svoje prakse?
Ima jako puno interesantnih slučajeva. Primjerice jedan gdje majka i otac dovode kćerku koja je onkološki bolesnik. Sa svojom se bolešću nosi više nego dobro i očekivano. Izlazi vanka i ima svoj način i stil života. Roditelji joj prolaze životnu kalvariju i teško se nose s takvom situacijom. Tu dolazi ono što vrlo često vidimo, a to je jedna protektivna funkcija bolesnika i roditelja. Jedni druge ne žele opterećivati tako da vrlo često ulaze u faze šutnje, odnosno svatko od njih drži težinu bolesti za sebe ne bi li opterećivao drugoga.
Mogu li onkološki bolesnici oboljeti od PTSP-a?
Kada pričamo o PTSP- u kaže sama riječ – posttraumatski stresni poremećaj. Nemojmo pokušati secirati traumu i stavljati je na vagu. Naravno da je nekome trauma doživljena prometna nesreća ili oružana pljačka na poslu. Mislim da je maligna bolest nešto što puno više izaziva traumu ako po ničemu drugome onda po dužini trajanja, nepredvidiva je i nismo sigurni u sami ishod bolesti. Tako da se definitivno PTSP kao dijagnoza može javiti kod onkoloških bolesnika. Ali mislim da je ne bi trebali dodatno stigmatizirati uz takve dijagnoze.
