Prema podacima iz literature, pojavnost juvenilnog idiopatskog artritisa u svijetu na godišnjoj razini ovisno o populaciji je od 1.6 do 23 novooboljelih na 100 000 djece i adolescenata, a učestalost same bolesti je 3.8 do 400 na 100 000 djece i adolescenata. Procjenjuje se kako u svijetu oko 3 milijuna mladih boluje od navedene bolesti. U Hrvatskoj još uvijek nema registar djece oboljele od juvenilnog idiopatskog artritisa i ne zna se točan broj oboljelih.
Bolest obično počinje bolnošću i oteklinom jednog ili više zglobova. Djeca i roditelji često to povezuju s nekim padom ili udarcem, pa se nerijetko za pomoć obraćaju i kirurgu ili ortopedu. Kako vrijeme prolazi, a tegobe ne prestaju, djeca prije ili kasnije ipak završe u reumatološkoj ambulanti, gdje se na temelju anamneze i kliničkog pregleda procjeni postoji li potreba za daljnjom dijagnostičkom obradom, pojašnjava Saša Sršen, dr. med., specijalist pedijatrije, uži specijalist pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije koji radi u Klinici za dječje bolesti KBC-a Split na Odjelu za pulmologiju s alergologijom i kardiologiju s reumatologijom.
Treba odmah napomenuti, poručuje dr.Sršen, kako ne znači nužno svaka bol u zglobu praćena oteklinom i ograničenjem funkcije da se radi o kroničnoj upalnoj bolesti. Mnogo su češće kratkotrajne i prolazne smetnje poput tranzitornog sinovitisa odnosno prolazne upale zgloba koja se javlja u sklopu ili nedugo nakon akutne infekcije i prolazi uz liječenje, a ponekad i bez liječenja u roku od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, bez trajnih posljedica.
Prava kronična upalna bolest zglobova dječje dobi je juvenilni idiopatski artritis za koji je karakteristično da tegobe sa zglobovima moraju trajati najmanje 6 tjedana, što je ujedno i kriterij bez kojeg ne možemo postaviti dijagnozu same bolesti. Bolest se manifestira bolnošću jednog ili više zglobova, obično je prisutna i oteklina i poremećaj funkcije, dijete ne može izvesti pokrete u zglobu u punom opsegu. Često dijete štedi zahvaćeni zglob, što se manifestira šepanjem ili izbjegavanjem radnji u koje je uključen bolesni zglob. Također, zglobovi mogu biti crveni i topli, pojašnjava.
Juvenilni idiopatski artritis je bolest u čijem nastanku ulogu imaju i nasljedni čimbenici i utjecaj okoliša. U prilog genskoj podlozi govori činjenica kako je kod oboljelih uočena znatna učestalost određenih HLA genskih polimorfizama pa se primjerice mnogo češće nego u zdravoj populaciji može naći gene A2, B27, B35, ali i neke druge poput B7, DR4, DR5, DR8 i drugih. Treba napomenuti kako prisutnost navedenih gena ne znači nužno da će doći do razvoja bolesti, već oni jednostavno predstavljaju povećan rizik nastanka artritisa. S druge strane isto tako je uočena pojava juvenilnog idiopatskog artritisa nakon infekcija određenim uzročnicima bolesti, kao što su primjerice Epstein-Barr virus, Chlamydia, Influenza A, Parvovirus B19, Mycoplasma pneumoniae, ali i neke druge bakterije i virusi. Navedene infekcije često budu okidač za aktivaciju imunološkog sustava, sintezu proupalnih citokina i aktivaciju odgovarajućih upalnih stanica, koje dovode do nastanka lokalne upale u samom zglobu ,naglašava dr.Saša Sršen.
Slikovne pretrage
Proces postavljanja same dijagnoze počinje uzimanjem anamneze i kliničkim pregledom samog djeteta nakon čega se procjenjuje da li se radi o sumnji na upalno zbivanje ili pak o ozljedi ili sumnji na neku drugu bolest koja se može manifestirati sličnim smetnjama. U samoj dijagnostici, kao i praćenju aktivnosti artritisa tijekom daljnjeg liječenja, nezaobilaznu ulogu imaju slikovne pretrage. Tu je svakako najznačajniji ultrazvučni pregled koji je brz i dostupan u redovnom radu, a ako postoje neke dvojbe i nejasnoće, odnosno ako želimo preciznije procijeniti stanje određenog zgloba, tada je zlatni standard pretraga magnetskom rezonancom. Na kraju se dijagnoza postavlja sklapanjem mozaika na temelju anamneze, kliničke slike, laboratorijskih i slikovnih pretraga, kao i samog praćenja tijeka bolesti.
Prema trenutno aktualnoj klasifikaciji juvenilnog idiopatskog artritisa prema Međunarodnoj ligi reumatoloških društava (ILAR), postoji 7 podskupina juvenilnog idiopatskog artritisa: sistemski, periartikularni RF pozitivni i negativni, oligoartikularni perzistirajući i prošireni, psorijatični artritis, artritis pridružen entezitisu i skupina drugih artritisa, koji se ne uklapaju u niti jednu od ranije navedenih ,naglašava dr .Saša Sršen
Bolest je po svojim kliničkim karakteristikama uvelike slična reumatoidnom artritisu , koji se javlja kod odraslih, ali postoje ipak i određene razlike. Jedna od njih je veza juvenilnog idiopatskog artritisa s pojavom uveitisa, a druga po meni najznačajnija razlika je ta što kod djece oboljele od juvenilnog idiopatskog artritisa jednom kada bolest uspijemo uvesti u stanje mirovanja (remisiju), postoje realni izgledi da će dijete ostati trajno zdravo, bez povrata bolesti.
Smjernice liječenja
Sama terapija ovisi o tipu bolesti. Obično za početak pokušavamo liječiti bolest punkcijom bolesnih zglobova, uklanjanjem viška zglobne tekućine i ubrizgavanjem glukokortikoida u zglob, koji na taj način djeluju protuupalno na samom mjestu upale, s minimalnim sistemskim nuspojavama. Često se paralelno daju i nesteroidni protuupalni lijekovi poput ibuprofena, meloksikama, indometacina ili drugih. Ako je zahvaćen prevelik broj zglobova ili je sama bolest klinički toliko teška da procijenimo kako same punkcije neće biti dovoljne, odlučujemo se za kroničnu sistemsku terapiju protuupalnim lijekovima Liječenje juvenilnog idiopatskog artritisa u Hrvatskoj se provodi prema smjernicama međunarodnih reumatoloških društava usklađenim s najnovijim znanstvenim spoznajama i po tom pitanju Hrvatska ne zaostaje za svijetom.
Nezahvalno je davati generalne procjene o dugoročnom ishodu jer je svako dijete i svaki bolesnik individua za sebe. Isto tako prognoza se razlikuje i između različitih podskupina juvenilnog idiopatskog artritisa. Ipak, ako bismo morali dati nekakvu generalnu ocjenu, možemo reći da uz praćenje aktualnih smjernica liječenja i dostupnost suvremene terapije, ogromna većina bolesnika s vremenom ulazi u stanje remisije i bolest se uz lijekove ili kod sretnijih među oboljelima čak i bez njih drži pod kontrolom ,poručuje dr Sršen.
Moja osobna iskustva, kao i iskustva liječenja djece s juvenilnim idiopatskim artritisom u našoj Klinici su generalno govoreći vrlo pozitivna. Današnje mogućnosti liječenja omogućavaju djeci da vode normalan život i žive ga „punim plućima”.
Svakako ima i teških trenutaka, bilo da se radi o složenim i teškim bolesnicima kojima je zahtjevno naći idealnu terapiju, bilo da je riječ o psihičkim krizama koje mnoga djeca dožive, najčešće u adolescenciji zbog potrebe za dugotrajnim liječenjem, zbog spoznaje da se po tome razlikuju od svojih vršnjaka kao i zbog potrebe za određenom disciplinom u životu, koju nije uvijek lako imati. Ali ipak, rekao bih da su sretni dani puno češći od onih drugih zaključuje dr.Saša Sršen.
